U raljama boga Mamona

Živimo u svijetu izokrenutih vrijednosti, to su činjenice.
“To gore po činjenice”, priklopit će kakva uvažena, mlatorječiva glava.
Rečeno je da će se žeti što se sijalo. Današnja “duhovnist boga Mamona” izokreće tu temeljnu mudrost protežirajući jednu jedinu “vrijednost” – bogatstvo i iz njega poniklu moć i ugled.
Tako imamo da, umjesto Platonova ideala društva vođenih od strane najmudriijih i najmoralnijih odličnika, svijet vode egom zadojeni, beskrupulozni, bestijalni šljam pompoznih bankovnih računa, stvorenih na otimačini, prevari, manipulaciji, ubijanju, zastrašivanju, lažima i obmanama.

Politika više nije rad za opće dobro, nego sveopće podjarmljivanje u interesu i za račun malobrojnih pojedinaca i skupina okupljenih oko njih, koji kroje “istinu i pravdu” po svom aršinu, posve suprotnu svemu što u ljudskom duhu odzvanja kao imperativ istine i pravde.
Držeći poluge moći čvrstim uzdama vještačke vrijednosti izražene običnim komadom papira zvanog novac, malo po malo unose svoj aršin vrijednosti i u svijest širokih masa na čijim mukama su i podigli svoje mamonsko božanstvo.
Svoje zlatno tele kojem, po veličini izopačenosti, ono starobilijsko nije ni do koljena.
No, nikoga da ga, poput Mojsija, razbije i kazni krivce.
Naprotiv, pred njim sad padaju ničice upravo oni koje to božanstvo nemilice zatire, obespravljuje i ponižava u najtemeljnijoj ljudskosti, hraneći ga i održavajući na životu žrtvujići mu upravo to: svoje dostojanstvo.

Božanstvo kojem ljudi ne znaju i ne žele reći “ne”.
Ne usude se ni pomisliti.
Zato radije zarivaju glave duboko u pijesak, da ne vide, ne čuju, ne znaju u što se pretvaraju.
U što se već jesu pretvorili.
Od straha da ih ta blještava, ričuća zvijer ne proguta, sami se dobrovoljno bacaju u njene ralje, sa čvrstim povezom na očima uma, srca, duše…

Zaboravivši kako je stvoren na sliku Božju, čovjek je izgradio boga na svoju sliku.
I sada taj, umjetno stvoreni bog , po mjeri čovjeka, zatire i posljednje sjećanje na onog stvarnog Boga u vidu ljudske savjesti koja se doslovno uspavljuje i anestezira instant duhovnošću ispražnjenom od duha, od dobra, od Boga.
Zlatno tele se nadkrililo nad svim slojevima društva; ušlo u sve zajednice i najposlije i u obitelji kao jedino pravo kućno božanstvo koje se štuje, dok tradicionalna duhovnost i religija služe još jedino pranju savjesti, i dodatnom uspavljivanju ionako inertnog duha nenaviknutog na ikakav napor.
Idealan teren za sve ideologije uključujuć i religiozne.

Nema tko bi odbio olako stečen osjećaj ispravnosti, pobožnosti; bez ikakva uloga i doprinosa.
Bereš plodove koje nisi ni sijao, ni sadio, ni njegovao.
Osjećaš se uzvišenim, dobrim, izabranim bez da si prstom maknuo.
Puna usta Boga kojeg je tako lako voljeti sve dok možeš “voljeti” samo njega.
Šta košta voljeti Boga?
Ništa.
Čovjek je nešto sasvim drugo.
Njega ne možeš voljeti takvom ispraznom “ljubavlju” koja ništa ne daje, ništa ne čini, ništa ne doprinosi sveopćem dobru, kao što ni isprazne brojke na papiru, svetost boga Mamona, ne pridaju vrijednost onome tko ih stavi u džep.

Upravo takve “vrijednosti” oni sami uspostavljaju i sami utjelovljuju.
Fejk vrijednosti na kojima su i sazdali svoje mamonističko carstvo pridajući si zasluge i moći koje, po sebi, nemaju.
Kraljevsko ruho nikako ne može od roba učiniti kralja.
Osim u kraljevstvu njihova boga kojeg je, zavarani, slijepi svijet prihvatio i kao svog boga.

Novac je postao kraljevsko ruho, te ako ga se dočepa kakav god majmun, koza ili svinja, automatski postaje kraljem.
Tako funkcionira to nakaradno krsljevstvo zlatnog teleta koje se ugojilo preko svake mjere, postavši svetim, utovljenim volom, savršeno zaštićenim od strane svog, fanatički odanog, roblja.

Robovi su, navodno, oduvijek bili najodaniji ljubitelji svojih vlasnika, a ropstvo je, po svemu sudeći, samo formalno ukinuto, dok skriveno nastavlja živjeti u ljudskoj naravi navikloj na robovanje.
Svjesni tog fenomena, negdašnji robovlasnici su se dosjetili druge vrste porobljavanja, kojeg robovi neće ni biti svjesni i zato će služiti još bolje i još pouzdanije.
Štoviše, bit će uvjereni kako služe sami sebi.
I dok im na vlastite oči zlatno tele raste i raste, a oni se smanjuju i smanjuju dok ne stignu do pukog “ništa”, i dalje ne vide, ne čuju, ne shvaćaju…
Urođena duhovna inertnost, u međuvremenu, je već prerasla u narav, a to je kraj nade.
Kada karcinom previše metastazira, više nema oporavka.

Bilo bi lijepo znati kako de radi tek o ružnom snu iz kojeg smo se prenuli zahvalni što je san.
Tko zna…
Možda i jest.
Samo što se još nismo probudili, pa to ne znamo.

Oglasi
od sol zemlje

Tko sam?

Jedna poučna indijska priča govori o orlu koji se, igrom sudbine, izlegao i odrastao u kokošinjcu zbog čega je, logično, bio uvjeren da je kokoš, ponašajući se i živeći kao i sve ostale kokoške.
I kada bi, ponekad, vidio orla u letu, kojem se silno divio, nije ni slutio da je i njegovo mjesto gore u oblacima, a ne tu, na zemlji, među kokoškama.
I jer je, uz njihovu pomoć , čvrsto ostao u tom uvjerenju, nikada nije posumnjao u “prirodni poredak stvari”, po kojem je njega dopao kokošinjac umjesto nebeskog prostranstva.
Tako je živio i umro kao kokoš.
Sad, nije da je sramota biti kokoš.
Da je, samo po sebi, lošije ili manje vrijedno, ukoliko uistinu jesi kokoš.
Ni orlova zabluda u vezi svoje prirode, nije sramotna.
Samo je tragična.
Nit’ si prava kokoš, nit’ orao, pa ne možeš živjeti puninu ni jedne od tih biti.
Jedna ti je neprirodna, druga zapretana.

Priča je vrlo paradigmatična za veliki broj onih koji dijele sudbinu našeg antijunaka, bilo da, s biti orla, cijeli život tavore u kokošinjcu ili obrnuto.
Vrsta i narav zamjene stvarnosti, posve je irelevantna dotle dok su posljedice iste.
Kokoš bi se, naime, jednako loše osjećala odrastajuć u uvjerenju da je orao; vuk uvjeren da je pas, et vice versa.
U svaku bit ugrađen je prirodni nagon i moć da bude to što jest: konj, konjem, crv, crvom, orao, orlom…
Romantizirana filmska priča o Tarzanu, kao i istinite priče potvrđuju autentičnost tkz-ih ljudi-vukova ili majmuna, koje su dokumentirane.
Pa, ako takva pogubna zabluda uma utječe čak i na fizionomiju, fizičke i umne karakteristike, koliko li se to više i učestalije odnosi na izbor zanimanja koji se, još uvijek, nekako ne doživljava kao nešto iole relevantno za autentičnost ljudske biti.
Krivo.
Od samoga početka, kad bi ukrao barem i mrvicu slobodna vremena, čovjek je shvaćao da nije samo tijelo koje treba servisirati.
O tome svjediče ukrasni predmeti, kao i brojne pećinske slikarije sve do onih po današnjim muzejima neprocjenjive vrijednosti.
Kontinuitet istog bivanja čovjekom.
Potreba za nadilaženjem puke materijalne datosti.
Stvaralački zov ucjepljen u vlastitu bit.
Zavodljivost ljepote kao kategorija nasušne potrebe duha.
Slutnja o višedimenzionalnosti kruha svagdašnjeg.
Iz slutnje do osjećaja, preko znanja do spoznaje i potrage za odgovorom na pitanje “tko sam”.

Nije nebitno hoće li se pronaći odgovor.
Hoćeš li pjevati vlastitu melodiju života ili ćeš pokupiti kakvu bilo i čiju bilo.
Možda to onomad, u osvit čovječanstva, nije bilo toliko presudno koliko danas, kada se ta prirodna potreba pretvorila u vapaj.
U krik tonućeg čovječanstva za samim sobom.
Iz strogo čuvanog zatvora “kruha i igara”, kruh se, izgleda, napokon uspio dočepati slobode.
Nije, doduše, još na sigurnom i toplom, ali je barem na slobodi.
Prljav, pljesniv, ucrvan, presušen, stvrdnut….ali sloboda-aaan!
Slobodan.
Izbor koji nema alternative u bivanju čovjekom.

Biti kokoš u kokošinjcu, neusporedivo je bolje, nego biti orao u kokošinjcu.
Točnije; biti kokoš apsolutno je savršeno za kokoš.
Da bi smo znali kamo pripadamo nužna je sloboda i razbor.
Sloboda od unaprijed pripremljenih kokošinjaca, ovčinjaka, torova, krnčaka…svih kalupa, obrazaca, kutija i kaveza kao i, jednako nužna, svijest o njihovu postojanju (razbor) koje naš orao, na svoju nesreću, nije imao.
Bez toga ćemo i mi osuditi sebe na njegovu tragediju ne -življenja sebe, opasno nalik umiranju.

od sol zemlje

Na ramenima Drugih

“Čovjek ne može ništa, ljudi mogu sve.”, reče netko.
Živa istina čije duboko značenje rijetko tko shvaća i još rjeđe respektira.
Najrjeđi po njoj žive.
Previše smo zaslijepljeni sebeljubljem da bi smo vidjeli kako sve dugujemo drugima. Sve.
Osvrni se uokolo i provjeri…
Ta tvoja kuća, tvoja udobna fotelja, najmoderniji plazma TV, laptop, mobitel.. Bogato ukrašeni servis za jelo; kristalne čaše, tvoja vrijedna garderoba…
Prepune police knjiga i CD-a omiljene ti glazbe, skupih umjetničkih slika…
Tvoj najnoviji “pametni” hladnjak prekrcan delicijama za prste polizat…
U svojim luksuznim kolima posjećuješ otmjena kazališta, muzeje, izložbe, koncerte…
Tvoja pomno dotjerana šminka…
Jesi li baš siguran da je sve to tvoje?

Ništa od toga, nije tvoje, čovječe dragi!
Ništa.
Tvoj je jedino novac kojim si platio tuđu pamet, vještinu, talent…
Ukoliko bi svijet odabrao drugačije konvencije, bio bo to tek komadić pukog, bezvrijednog papira, kao što i jest.
Sve te “tvoje” vrijednosti, na koje si tako ponosan da čak vjeruješ kako si vrijedniji od drugih, vrijednosti su tih drugih.
Ne tvoje.
Čemu se onda tako uznosiš?!
Time što si imao više sreće za doći do više tuđeg blaga…?!

Sve što imamo dugujemo drugima, ljudi dragi. Sve. Uključujuć i svoje diplome, vještine, sposobnosti…koje nisu pale s grane.
Iza svake od njih stoje cijele vojske drugih.
Tih drugih koje ego, prirodno slijep za istinu, nikada ne primjećuje.
I kada bi smo baš htjeli tjerati mak na konac, cum grano salis, bi smo shvatili da je u svaku od tih stvarčica na kojima, svetačkom pomnošću, laštimo svoju taštinu, ugrađen trud i talent cijeloga čovječanstva.
Na najdubljoj razini i cijeloga svemira.

Za puki gutljaj tvoje omiljene kavice, koju slasno srčeš iz svoje omiljene šalice, najdraže ti boje; u svom udobnom naslonjaču, uz svoj lijepi stol…bila je potrebna tolika vojska ljudi koju si ni zamisliti ne možeš, sve kad bi i želio.
Baš kao i svi njihovi roditelji, učitelji, suradnici…pa još i njihovih roditelja roditelji…i tako do Adama.
Koliko ste ih već nabrojili?
I ne zaboravite: ne broje se samo roditelji!

Šašavi smo u svojoj slijepoći, da.
Sa svojom smiješnoj taštinom…
Svojem “ja, pa ja” ludilu.
Bez drugih smo jedno veliko ništa.
Nema velikih i malih drugih.
Svi su jednako potrebni.
Onaj koji ore kao i onaj koji otkriva zakonitosti prirode.
Mudri to znaju.

“Besplatno ste primili, besplatno i dajte”, kaže Evanđelje, a mi?
Uvrnutom logikom ega, uvjereni smo kako sve čega god smo se dočepali, automatski postaje našim.
Od gutljaja kave do hektara šume; od prirodnih resursa do onih svemirskih…Ggdje god ego zapiša, to i svojata.
A, kad bi ostao sam, makar na pol’ časka, shvatio bi svu veličinu svoje ništavnosti izražene u rečenici s početka priče.
Preporučam još jednom pročitati i dobro porazmisliti.

Nije li krajnje vrijeme da naučimo ono što nismo uspjeli od postanka: da je najdragocjenija vrijednost upravo taj, egu toliko odbojni, Drugi.
Pa, makar i samo kao “glas vičućeg u pustinji” vikat ću pustinji:
Samo ‘na ramenima diva’ zvanog Drugi Čovjek, možeš i sam to postati.

od sol zemlje

Šejtana bi trebalo plašiti čovjekom

Bože, dokle može ići ljudska stupidnost, pitam se u čudu, zureći u objavu na nekom portalu.
Stupidnost…hmm, pogrešan termin!
Nikada se, doduše, ne laćam sotone, da bih, poput mnogih, jednako preneraženih i osupnutih, objasnila ono što mi prolazi kroz glavu u sličnim trenucima.
Neka čudna mješavina zgražanja, snebivanja, gađenja…pomješana sa svojevrsnim sažljenjem na rubu osude.

Ah, da…požurila sam.
Priča ide poprilici ovako:
Tko ili što: američki, muški bračni par…
Koga ili što hoće: žele djecu, kao i svi normalni ljudi.
No, budući nisu u normalnom odnosu u kojem se ta želja jedino može normalno realizirati; pronašli su način da, uz pomoć dostupnog znanja iz genetike i molekularne biologije, namagarče prirodu i društvo i Boga Stvoritelja koji je tako uskogrudan po tom pitanju.
Ne dopušta, naime, nikakvo cirkusiranje i majmuniranje s produžetkom vrste.
Magarica i konj nisu ista vrsta i zato nema nastavka vrste.
Točka.
Nije li lijepo rečeno u Sv. pismu:
“Bog se, naime, neda ismjehivati”.
No, čini se da je tome odzvonilo!
Još kako Ga se ismjehuje, već neko vrijeme!
Zabrinjavajuće dugo.
I zabrinjavajuće jako.
A, Bog šuti.
Uhh…opet ja pred rudo.
Curik!
Taj par “bračnih partnera” u neprirodnoj “ljubavnoj i bračnoj” vezi, tjerani prirodnom željom za potomstvom, posežu za neprirodnim i krajnje destruktivnim načinom da sebi udovolje, pa što košta da košta.
A, košta…
Košta toliko puno koliko to njihova beskrajna sebičnost, pod krinkom ljubavi, ne umije ni slutiti, kamo li znati.
Kad vlastitu majku (staricu od 80-ak godina) uzmeš kao surogat majku koja će nositi sinovo dijete, ali mu neće biti biološkom majkom, samo surogat majkom (istovremeno i bakom)..
Kad, uz to, suprugova sestra, doniravši jajnu stanicu, postane biološkom majkom tom jadnom djetetu (i ujedno tetom); spominjanje sotone mi se čini smiješnim.
Rekoh već negdje: Sotona nije čovjeku ni do koljena.
Nikakav sotona se ne bi toga ni dosjetio niti bi se na takvo što drznuo.
Sotona, naime, vjeruje u prirodni poredak stvari.
Vjeruje u Boga i strepi, kako reče Isus.
A, ovi?!
Ljudi dragi, vraga bi trebalo plašiti čovjekom, a ne obrnuto.
Ponavljam vlastitu misao jer je istinita:
Čovjeku, naime, đava nije ni do kolina.
Ni do koštice, et.
A, Bog…?
Začuđujuće mirno, gleda skštenih ruku.
Je li zbilja tako…?
A, dijete…?
Briga li ikoga želi li ono baku i majku u istoj osobi…
Tetu i drugu majku u istoj osobi…
Oca i brata u istoj osobi…
Dvije majke (od kojih ni jedna nije prava) i dvojicu očeva (od kojih je jedan puki donor sperme, a drugi stranac, ni na koji način povezan s njim)…
Pita li se itko od tih “ljubavlju opijenih” luđaka i onih još većih luđaka koji su im dali pravo da se izruguju i prirodi i Bogu i Ljubavi i znanosti i pameti i svekolikom, iole razboritom, svijetu?
Pita li se itko o pravima tog djeteta?
E, sad…ili nije prirodno da se prirodu neprirodno siluje, ili ni priroda više nije koje bila.
Nisam Bog i zato ću, ovaj put, ostati suzdržana.
Ne ismjehuje se, naime, mene, već Njega.
Ne bi se štela mešat!

od sol zemlje